Most do sedmog neba

KRUH

Zato što

nad sobom nosi,

kao carsku krunu – Božje ime,

zato što skuplja maglu u džep,

a u njedrima – tešku ljudsku ljubav...

I kroz košulju svijetli skoro tisuću svjetala;

Zato što lupa svojim koracima po ovom iskidanom svijetu,

i diže hramove od nježnih cigli od riječi, u snu izrečenih...

Zato što je Krist, pamti svijet dvije tisuću i šesnaest godina;

spreman je, pusti li Bog zimu na svijet, da skine košulju

i kroz maglu mu pruži ruku – a s njom će Svevišnji

brzo ugrijati svijet i sve ljudske

Atlantide, i onaj ledeni brijeg

u našim dušama

rušilački...

Pjesnik

izlazi ponekad

iz svojih stihova ranjen.

Udahne duboko sa zrakom

dobru nadu kako će sutra možda svijet

sijati i zvoniti – kao uskršnja dječja igračka;

a snijeg će pažljivo sačuvati ne samo ljudske tragove.

već i sve molitvene slijepe osmijehe, prošlo

praštanje...

Među njima se kreće i Pjesnik, kao dijete koje sanja,

i vješa na staru jelku neku sljedeću iluziju,

blještavu i laku, ali uvijek lomljivu,

kao san, kao mašta, i kao

izdah bijelog zraka

u hladnoj večeri

i vječnosti...

I anđeo

mu miluje krila i čuva

čovjeka koji nosi Božje ime,

zato što u krvi pokrštenoj pamti

iz svog dalekog djetinjstva jedan sveti prizor:

odlaze u hram otac i majka, u rukama nose pogaču.

Je li pogaču ili nebo poduprto molitvom, Sedmo nebo

nad ovim svijetom? Pjesnik postaje dijete i poslije molitve plače,

jer odmah razumije: pogača je život umiješan ljubavlju i

pjesmom neimaštine – dugo godina, Prespanskim jezerom.

Sjenkama pokrštavanih i prešućivanih priča i –

o grešnoj zemlji koja miriše na vječnost,

miriše na stih i oproštaj,

miriše na kruh.

KRIŽOLIK BOD

U oku mrava pečat joj potražih,

u krilu ptice naiđoh na trag.

Nebo usprhnu. Valjda nije kasno

za vezen krvavim krštenjem dar.

Željno se zagledah u oči junaka.

I dugo birah drvo za ikonu.

Po ptičjem klinu iščitavah znakove

a oni bijahu blizu – uz sam korijen.

Zagrebah prstima i pod noktom donijeh –

da ne zaboravim od čega sam sazdana.

Nažalost, ne bijahu to pitanja laka.

Naprotiv, vremenom sve su tragičnija.

Bugarska, skrivena u očima mrava,

u pjesmu bolne vuge sakupljena…

Sva ti je košulja križem izvezena...

S kraja na kraj križa – rana do rane.

ZVJEZDANA PJESMA

Na nebu, gdje јe na mjesecu

skriven stari polomljeni fenjer,

presrest će nas nepripremljeni Slučaј,

odmjerit će nas pogledom izdaleka.

Upitat će: Јe l’ se dugo tražite,

zar vam nije bilo dosta na zemlji?...

Prsten će već biti pohaban,

nećeš mi po njemu prepoznati ruku.

Ovaј topli pulover će te štititi –

јer, možda, će gore biti hladno.

Zaboravi za tren na pitanja.

Nek se dole živi spore.

Јa ću s tobom krenuti put zvijezda –

tolike stvari nismo rekli!

Naći ćemo kakav skroviti kutak –

i opet ćemo se kažnjavati ljubavlju!

ANĐEOSKA NEDJELJA

Kasno jesenski požari prave križ

dosežući do seoskih dvorišta.

Je l’ se to duša sjemena do proljeća

zakopana pridiže na prste

ili duhovi nekadašnjih ljudi

posrću uz današnje plotove?

Negdje se čuje ostarjeli pas –

kao da prvu sol predviđa.

Dimi se šuma i nešto tamo

nevidljivo liže jezik vatre.

Gradski mutanti – čak i ne znamo

zašto se dim do neba diže.

I u gluhoj anđeoskoj nedjelji,

dim – slobodni stih – vrh seže.

Bijelim šnitom krpa postelju

zemlja, svlači staru odjeću.

I samo kozji pastir

lupka pored otvorenih dveri.

Uz neki porušen zid našavši mir

tužni anđeo s vatrom govori.

PRIČEST

Na crkvenim vratima do sutona

kotrljali smo dlanovima djetinjstvo,

dok su nam murve šaputale

znali smo gdje su tajni znakovi;

do večeri smo sjedili okupljeni

šapućući strašne priče u mraku,

gdje uznemireni mravi zvjezdane stope

počinjahu učiti prije sna...

Na crkvenim vratima poslije djetinjstva,

još me čekaju nekakvi glasnici.

U duši im – praznina do neprikladnosti.

(A upravo jedan život prerezaše!...)

I čujem ih: šapatom strašnu priču

ponovo pritajenim dahom pričaju...

Prolazim tom stazom ponovo –

za njih sam nevidljiva (ili kažnjena?)...

A oni, u pohabanoj odjeći,

s plavim jezicima – od murvi.

I opet je trava cvrčcima prenaseljena.

I opet pod strehom šuti jedna ptica!

Pernati vjernik. Krsti šutke

strehe, travu, slatke murve...

i djetinjstvo, što se utučeno vraća

nazad s dušom kršćanskom.

PRILEPSKO VIĐENJE

Istom niti vezani i suza i osmijeh.

Ako možete, shvatite život...

Lijep Ciganin prođe pored prozora.

Sâm. Bez konja. A u rukama – uzde,

zabačeno selo ne postoji na karti,

roni suze za bijelim konjem.

Uzde su bile bijela, čak i ožujska košulja

čovjeka bez adrese, izvan svih zakona.

A ja – cvijetak, procvao na gradskoj kaldrmi,

čuh, zaista čuh! – kako je nebo zacviljelo.

Ali prije nego što uspjeh nešto važno kazati,

izli se šutnja prekrasnog Ciganina.

On prođe uspravan kroz cijelo selo,

s uzdama u rukama – njima će vjetar zauzdati!

I koze vidješe kako mu se u očima guši

neki olovni oblak. I da nad selom naleže.

Poče kiša. Poslije nitko konjušara ne upita:

što će mu te teške uzde...

Samo u svježem blatu u lokvi od kopita,

sagnu se da pije jedna konjska duša.

MOST DO SEDMOG NEBA

Čim prijeđemo most između zemlje i neba,

krenut ćemo bosi.

Tragovi će nam u bijelom pepelu svjetlucati

kao pitanja.

Sada još uvijek radoznalo tražimo brod.

Ali, hoće li ga biti?

Promiču gore bezimene zvijezde,

umorne od života.

A narod dolje, ranjen samoćom,

vrata zaključava.

On je samo to – da se sam ograđuje –

naučio.

Urlik od bola čak do Sedmog neba.

(Bio je naš!)

Kao odgovor, jedna kometa-samarićanka

vrti repom.

A rimski broj HH

počinje sličiti

na dva pješčana sata, iz kojih ističe

sve dobro.

A možda će ih moguća ruka beskraja

okrenuti?

I Sedmo će se nebo, uplašeno od nas,

preokrenuti?!

Poetika kršćanskog egzistencijalizma i sveslavenske duhovnosti

Piše Darija Žilić

Elka Nyagolova diplomirala je filologiju na Sveučilištu Sv. Kliment Ohridski u Sofiji. Autorica je tridesetak knjiga, uglavnom pjesničkih, i jednog romana. Uredila je brojna izdanja, a stihovi su joj prevedeni na mnoge jezike; dobitnica je i brojnih nacionalnih nagrada kao što su Zlatni Pegaz, Hristo Botev, itd. Elka Nyagolova osnivačica je i predsjednica Slavenske književne i umjetničke akademije, godinama radi na povezivanju slavenskih književnosti, a važno je da je uključila i hrvatske pjesnike u brojne tematske antologije. Riječ je o antologijama „O“ –  kato Otečestvo / „D“ – kao Domovina (suvremeni slavenski pjesnici) i Ljubovta – solta na života / Ljubav – sol života (bugarski i hrvatski pjesnici) koje je Slavenska akademija književnosti i umjetnosti objavila u bugarskom gradu Varni tijekom 2020. i 2021. O tom slavenskom aspektu rada svjedoči i njezina poezija, jer se nerijetko referira na slavenstvo, slavensku dušu. Obilježja njezine poezije su i duhovnost, intimističnost, ali i univerzalnost. Kako ističe autorica pogovora Enerika Bijač u knjizi Bijela kuća koja je objavljena 2013. u izdanju DHK (prev. Ivana Primorac), pjesnikinja stvara puni doživljaj tako da od malih, naoko sitnih stvari i pojava gradi svijet u svoj svojoj kompleksnosti odnosa: egzistencijalnih, socijalnih, društvenih, etničkih, povijesnih i inih.

U dugim poemama koje su, kako ističe Bijač, kao bujica koju pjesnikinja pušta da teče nesputano, pjesnikinja stvara i donosi posebna panteistička ukazanja, vizije, solilokvije i razgovore o duši, koji povezuju Boga, molitvu, i Pjesnika koji je „kao dijete, koje sanja, / i vješa na staru jelku neku sljedeću iluziju“. Miješaju se slike djetinjstva, odrastanja, prirode, slika nade koja je metaforički dočarana motivom kruha. Tu bijelu nadu, posvećenje, anđele, dušu koja se poput sjemena pridiže, jezik vatre i šuma, oblake i kišu pjesnikinja prikazuje evokativno, pomno dočarava gotovo pastoralni ambijent i kao da u tim slikovitim prizorima iz prirode zrcali unutrašnji svijet povezujući ga s vanjskim u cjelinu duhovnu, kršćansku dušu. Zanimljivo je da iza svih tih prizora koji se čine očitim, prosijavaju tajni znakovi, prešućivane priče, strašne priče koje se „pritajeni dahom pričaju“, i zapravo su znak povijesti, često krvave, pa je tako „Bugarska, skrivena u očima mrava, / u pjesmu bolne vuge sakupljena... / Sva ti je košulja križem izvezena...“ Pjesme su to i o dušama, slobodnim, životinjskim („konjske duše“), te pjesme naroda romskog bez adrese, „izvan svih zakona“.

Đuro Vidmarović istaknuo je da poezija Elke Nyagolove pripada europskom kršćanskom egzistencijalizmu, te ističe da ona u svojoj poeziji prelama i bugarsku tradiciju. Stjepan Šešelj naglasio je da su elementi njezine poezije zemlja, biljke, molitva, križ, ljubav i bjelina... Motiv bjeline prelazi kao plašt nevidljivi preko njezinih pjesama, koje su kao prozračne freske, vizualno dojmljive, ali i snažne molitve, poetika vertikale koja povezuje nebesko, zvjezdano  i zemljano, ljudsko, pa nalazimo i elemente astralnog, uz metafizičko, ali i svagdan očuvan i pohranjen u sjećanjima na davna vremena.

Na kraju, novi ciklus pjesama Elke Nyagolove, istaknute bugarske i europske pjesnikinje, svojom se tematikom i uzvišenošću naslanja na duh blagdana, na vrijednosti čovjekoljublja, zajedništva, blagosti i mira, pa ga stoga i objavljujemo u božićnom dvobroju Vijenca u prijevodu Ivane Primorac i Sonje Zubović.